Sama svoja podrška
Pre nedelju dana, baš na ovaj dan htela sam da odustanem od jednog projekta. U kom sam se nedavno upustila.
Odlučila sam da razgovaram sa profesorom koji vodi projekat.
Taj razgovor je promenio moj mišljenje. Dobila sam potrebnu podršku i poverenje da će ipak na kraju sve biti dobro. Da cu pružajući svoj maksimum uspeti da savladam sve što je neophodno. Kako bih na kraju završenog projekta dobila sertifikat.
Nazvala sam je odmah posle tog završenog časa. Kao što to i obično činim.
Ispričala sam joj sve. Rekla sam joj da mislim da ja nisam za to. Da nisam sposobna. Iako sam do nedavno mislila da je to moj smisao života.
Rekla mi je da ne odustajem. Da je dobro što sam razgovarala nasamo sa nekim ko vodi ceo program. Da je vredan svaki savet koji sam dobila. I da se ona sa svim tim slaže. Da ne vidi razlog da odustanem. Već da dam sve od sebe. Da istrajem do kraja. Da uzmem sertifikat. Pa šta bude posle - biće. Možda nešto - možda ništa.
Ali da se ne opterećujem time unapred.
Bila sam joj zahvalna na svaku reč podrške. Bila sam zahvalna na tom nasem razgovoru.
Nedelju dana kasnije. Samo nedelju dana kasnije. Zovem je posle završene kritičke radionice. Kaže zaboravila je da imam danas kritičku radionicu. I to je ok. Ispricam joj sve što se dešavalo tokom radionice do najsitnijih detalja. Sva sam uzbudjena i srećna.
Koračam ulicom kao da letim.
Izdržala sam stoički kritičku radionicu. Bravo za mene!
Nije bilo previše negativnih komentara vezanih za moj rad. Osim jednog. Njega ćemk zanemariti sada. Ali ću svakako poraditi da to popravim. Sve ostalo bile su samo pohvale.
Pričam joj o njima.
A ona mi govori “Pa šta znam, ti ako vidiš da to ipak nije najbolje za tebe - odustani. Ne znači da svako može da se bavim tim poslom. Odustani. Pronaćićeš se već u nečemu drugom. Nema veze ni uložen novac, ni ništa drugo, ako to nije za tebe.”
Kao da nije ni slušala šta sam govorila pola sata i više.
Ne verujem svojim ušima.
Ne verujem šta upravo čujem.
Ne verujem da to izgovara.
Ne verujem da mi opet nije podrška.
Ne verujem da ne može da me pohvali.
Ne verujem da ne može jedno najobičnije “Bravo!” da mi kaže jednom u životu.
Nije ona kriva.
Ja sam.
Previše sam poletela i ponadala se. Posle prošle nedelje kada sam po prvi put slušala naizgled iskrenu podršku. Podršku za koju sam ceo život čeznula.
Bila je tu bar na trenutak.
I drago mi je zbog toga.
A dalje..dalje kao i do sada. Sama.
Sama sebi najbolja i najveća podrška u svakom trenutku.