Sloboda Izbora
Ako već nužno bez svoje volje moramo negde da “pripadamo”, odredjenoj naciji, odredjenoj tradiciji, odredjenoj kulturi, odredjenoj veri.
Da li zaista moramo da se identifikujemo sa svim tim?
Moja Duša je prošla razna iskušenja. Neka najbolnija su se naravno odvijala u mom rodnom kraju.
Nedavno sam u jednoj možemo reći konstruktivnoj raspravi, osvestila da o “svom” narodu, o “svojoj” državi govorim potpuno negativno. Jer ruku na srce, kao prvo ništa ja tu ne doživljavam “Svojim”.
Rekoše mi da je autošovinista progovorio iz mene. A naspram mene, ni manje ni više nego totalni patriota i nacionalista.
Uh.
Bilo je tu raznih argumenata.
Na kraju sam popustila i rekla da sve što sam iznela, svaka reč i misao bile su potpuno subjektivne. Što i jesu. Izgradjene na ličnim iskustvima.
Kako su ta iskustva bila prilično negativna, ni moj zaključak nije mogao biti mnogo drugačiji.
Nisam ni tokom tog razgovora, a ni sada ne mislim, da ova zemlja nema svoje lepote, prirodna bogatstva, dopadljivosti, bogatu istoriju, zanimljive tradicije manjih mesta, divne ljude i svašta nešto.
Samo sam u tom razgovoru htela da objasnim da ja ne želim da pripadam. Da ja imam pravo da nešto volim ili ne volim. Da ja imam slobodu Izbora.
Ali rekli su mi da ja grešim. Da je svaki moj argument bio pogrešan. Svaki naredni sve pogrešniji.
A ja bih rekla da neki ne mogu shvatiti i prihvatiti slobodu izbora. Velika je to odgovornost.
A ono što sam osećala nije bio prezir. Nije bila mržnja. Možda je bilo razočaranje. Tuga. Ali sa razumevanjem. Sa razumevanjem da su stvari takve kakve jesu i da sa mnom ne rezonuju.
Moj argument je bio “meni to jednostavno ne prija”. I možda za mnoge i nije neki argument. Ali meni je najjači. Jer meni ne prija. Ne prija mi uvek narod u zemlji u kojoj trenutno živim i u kojoj sam rodjena. I to je tako.
I imam apsolutno pravo na to.
Ne osećam pripadnost bilo kojoj naciji, veri, tradiciji, kulturi.
Tu sam.
Živim.
U Srbiji.
Tu sam rodjena.
Kažu da je to moja nacionalnost.
I da tu pripadam.
A ja to ne osećam.
Moja Duša ne želi da pripada.
Moja Duša želi slobodu koja ne zna za granice.
Moja Duša može jedino da pripada plavoj planeti, zelenoj prirodi, beskraju i raju.
Verujem.
Verujem da nisam slučajno rodjena u ovoj državi. Medju ovim narodom.
Verujem u sjaj i beskraj.
Verujem podršku i dobrotu.
Verujem raskoš i lepotu.
Tu sam da sa Verom u Uzvišenu Inteligenciju koju nosim u sebi i Otvorenog Srca i Uma - upoznajem mnoge druge kulture i tradicije.
Da im se divim.
Da se u njih slobodno zaljubim.
Da se možda u nekoj prepoznam.
Da se nekoj možda nekad vratim.
Da u nekoj više puta svratim.
Tu sam da imam potpuno slobodan Izbor i slobodnu Volju.
Tu sam da slušajući svoj unutrašnji šapat idem ljudima svih boja, mestima, vodopadima, okeanima, rekama, planinama slobodno u zagrljaj.
Tu sam da dopustim Intuiciji da me vodi. I da joj se u potpunosti prepustim.
Tu sam da sama odlučim gde ću da boravim.
Čemu ću moje Srce dati.
I kome ću moju Dušu Ogoliti.
Jer “Ti za Koren Nisi Stvoren, ceo Svet ti je Otvoren.”
Ni ja za koren nisam stvorena. I ceo svet mi je otvoren.
Pa zašto bih se onda ograničavala i sputavala i stvarala sebi granice i raznorazne pripadnosti?!
Putuj Dušo moja svemu onome što iskusiti želiš.